Vahida Maglajlić – po mnogo čemu jedinstvena narodna heroina

0
85

Vahida Maglajlić je rođena 14. aprila 1907. godine, u Gradu na Vrbasu. Potiče iz porodice u kojoj je rođeno desetoro djece, a ona je bila najstarija kćerka oca Muhameda i majke Ćamile. Maglajlići su bili obrazovana, imućna i ugledna banjalučka porodica. Ipak, Vahida je tragala za nečim ličnim, onim što je osjećala u srcu i duši, pa se još u ranoj mladosti upustila u borbu za ravnopravnost polova i emancipaciju žena, a kasnije i u onu protiv fašizma.

U djetinjstvu je pokazivala odlučan duh i namjeru da prkosi društvenim načelima i očekivanjima patrijarhalne sredine u kakvoj je odrastala. Stoga se odupirala nekim, za to vrijeme karakaterističnim normama, da striktno bude domaćica, i odlučno prigrlila stav da su žene “ratnice” na svim poljima. Takođe, bila je jedna od prvih muslimanki koje su učestvovale u akcijama radničkog pokreta – radničkim priredbama, izletima i predavanjima.

Završila je Žensku stručnu školu u rodnom gradu, a u to vrijeme je pokazala afinitete u borbi za prava žena i komunističku stranku. Taj nivi obeazovanja nije joj bio dovoljan i željela je da nastavi da se školuje, ali je njen otac odlučio da bude domaćica. Međutim, Vahida se preko svoje braće, koji su sticali obrazovanje u Sarajevu i Zagrebu, upoznaje sa radničkim pokretom i marksizmom. 

Već u ranoj mladosti priključila se “Ženskom pokretu”, u kojem je, ne zapostavljajući ulogu najstarije sestre u svojoj porodici, bila veoma aktivna, prvo kao članica, potom sekretarka i naposlijetku predsjednica. Njena životna energija i snaga su bile neiscrpne. Kod kuće je bila središte svih zbivanja, bila je pokretač porodice.

Vahida (desno) na vjenčanju svoje sestre Munibe i Fadila Šerića, takođe narodnog heroja

U Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ) se učlanjuje 1. maja 1941. godine, dok je godinu kasnije pristupila partizanskom odredu, a ubrzo nakon toga je počinje njen politički angažman. Upravo su energija i fleksibilnost koji su je krasile došle do izražaja u tom periodu kada su u Banjaluci, ali i cijeloj zemlji, tekle pripreme za ustanak protiv okupatora, pa je mnogim ljudima bila neophodna pomoć. Kako je Banja Luka bila središte za snabdijevanje i zbrinjavanje partizana, porodična kuća Maglajlića je, poslije okupacije Kraljevine Jugoslavije i uspostavljanja ustaške Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, pretvorena u skladište i centralu za pripremanje hrane, kao i za nabavku odjeće, municije i oružja za partizane. Vahida je učestvovala u sakupljanju sredstava za organizaciju “Crvena pomoć”.

Zbog toga je fašistima postala smetnja, a kad je ustaška policija saznala za njene veze sa partizanima, u oktobru 1941. godine je pozvana da se javi na razgovor u sutaško redarstvo. Razgovor je okončan njenim hapšenjem, nakon čega je mjesecima bila u pritvoru banjalučkog zatvora “Crna kuća”, mučena je i maltretirana s jednim jedinim ciljem – da otkrije identite ostalih saradnika Narodnooslobodilačkog pokreta.

Vahida, međutim, nije izgovorila njihova imena, pa je poslana na prijeki sud u Zagreb, ali je tog 20. decembra 1941. sa drugaricom Danicom Marić uspjela da se provuče kroz prozor zatvora i da pobjegnu. Nekoliko dana su se skrivale u kući Vahidinog oca, a potom su se dokopale oslobođene teritorije na planini Čemernici. Tamo su uoči nove 1942. godine stupile u partizanski odred.

Radeći na osnivanju Antifašističkog fronta žena u Podgrmeču, uticaj Vahide Maglajlić je bio naročito značajan među muslimanskim ženama Cazinske krajine, odnosno Kozare i Grmeča. Članica Centralnog odbora Antifašističkog fronta žena Jugoslavije postala je na Prvoj konferenciji tog tijela, održanoj 6. decembra 1942. u Bosanskom Petrovcu. Na tom području je djelovala sve do januara 1943. godine, kada sa kolonom izbjeglica i saboraca povlači u Glamoč i Livno, preko planine Šator, a sve usljed početka Četvrte neprijateljske ofanzive. Tu ostaje neko vrijeme, a potom je, po partijskom zadatku, prebačena u Bosanski Novi, gdje je ostala do smrti.

Posljednji dan njenog života je bio 1. aprila 1943, kada je stradala u selu Mala Krupska Rujiška, kod Bosanskog Novog, u iznenadnom njemačkom napadu. Sahranjena je nedaleko od mjesta pogibije, u zaseoku Stupari, zajedno sa ostalim palim borcima i žrtvama fašističkog terora koji su tog dana izgubili život. Poslije oslobođenja, njeni posmrtni ostaci su preneseni i sahranjeni na Partizanskom spomen-groblju u Banjaluci, gdje se i danas nalaze, dok se njena bista nalazi u centru njenog rodnog grada, na Trgu boraca NOB-a.

Vahida Maglajlić je ukazom Prezidijuma Narodne skupštine FNR Jugoslavije, 20. decembra 1951. godine, proglašena narodnim herojem. Inače, cijela njena porodica učestvovala je u Narodnooslobodilačkom pokretu – brat Munib Maglajlić je poginuo 1943.  kao zamjenik političkog komesara Druge krajiške udarne brigade, a brat Ekrem Maglajlić je bio doktor veterine i profesor na veterinarskom fakultetu u Sarajevu. Vahidina sestra Muniba je bila udana za Fadila Šerića, koji je takođe narodni heroj Jugoslavije.

Hrabrost i samoodređenost Vahide Maglajlić inspirisale su Palestinca El Helou Mohameda da sastavi brošuru s njenim likom na naslovnici, kako bi služila kao primjer ženama Palestinskog oslobodilačkog pokreta.

lolamagazin.com/Senzor.ba

Comments

comments

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here